|
prošlo je već stvarno dugo otkako nisam izišla. mislim onako vani, onako među ljude koje ne poznam. dugo već nisam radila neke stvari koje su mi bile tako normalne i prirodne. dugo nisam bila zabrinuta bez razloga. ali evo, vraća se sve. ne znam kakvu ću rutinu uhvatiti u danima koji slijede. proljeće kuca na vrata. ja spavam. ja ne znam što ću od sebe, ja ne znam što ću od tebe, ja općenito jako malo toga znam. mene guta moj strah.
izađem plašljivo iz kuće, nosim samo majicu, bude mi malo hladno, nađem sunce, pravim se da sam mačka, čekam da me sunce ugrije, brojim ljubičice, volim ljubičice, baš sam dijete, oblaci su nisko, pila bih kokakolu, ja bih večer, ja bih ljeto, vino, smijeh, knjigu, stvarno dobru knjigu. ja bih mjesec svog života natrag, slavila bih rođendan, pila bih tomislava, medicu. ne treba mi mjesec, eto ti ga, samo mi vrati tamo gdje sam stala. jer ovdje nisam stala, ja ne znam gdje sam. kosa mi je narasla. ako savinem ruku iza leđa mogu je uhvatiti i praviti se da me netko drugi vuče u smjeru suprotnom od onog kojim želim ići. i ta moja, nevjerojatnom dosadom potaknuta zabava jest- ironijo sudbine, upravo ono što se u metaforičkom smislu kod mene stalno događa. ja krenem u jednom smijeru, a ja se priječim da napredujem. dobila sam kalendar. lijep je. znam da je treći mjesec i da je glupo kao novost spomenuti kalendar. ali meni godina ionako kao da nije počela. ispod njega držim olovku. obećala sam si da ću se planirati. navečer, kad utihne buka iz drugih prostorija, kad se ugrijem ispod četiri pokrivača, kad sve postane toliko tiho da zaboravim i na tišinu i na dan iza sebe, čini mi se da (ra/sa)stavljam. |
|
moj fakultet razasut je na više lokacija. većina njih mi je izrazito mrska kao i sama predavanja. najsretnija lokacija kao i meni najdraža predavanja odvijala su se na adresi fausta vrančića 17. mislim da se radi o bivšoj vojarni koja prebojana u stilu de stijla prima mlade, nadobudne „umjetnike“. ta zgrada imala je drugačija jutra i drugačiju atmosferu. i sad ispred nje niče neka ružna siva zgrada ne znam ni ja kojeg fakulteta i krade nam sunce. nekako su tmurnija jutra. a možda sam samo tmurnija ja.
„otići vani znači jedva doći kući“ zapisao je željko jerman 1. 8. 1977. a ja 30 godina poslije živim njegovu rečenicu. odem na jedno pivo i vratim se slijedeće jutro...sa vječnim pitanjem: gdje sam potrošila sate? kad se paranoja otme kontroli, kad me strah od obaveza i patetike paralizira u nekim čudnim radnjama, kad se izgubim u mislima pa me spoznaja zakuca natrag na zemlju..i dublje. ako eliminiram očekivanje eliminirati ću i razočarenje. ali, razmišljanja, očekivanja...sastavni su dio mene. i protiv toga teško idem. brine me kako, brine me zašto. brine me na koliko se različitih načina plan i ideje mogu izjaloviti. kad dan potone u najsitnije sate i misli postanu najmušičavije, kada najmanje sitnice bodu. kad više ne znam tko mi nedostaje, koga mi je dosta. kako znati? kako odlučiti? kad mi večer popije sjećanje i svi događaji postanu slični. kada povežem nepovezljivo u premišljavanju. nekad ne mogu razabrati da li su misli koje sam čula najiskrenije ispovijesti ili samo farsa. |
|
lijepa jutra rastu u neka vlažna popodneva i završe kao mučne večeri.
zlo mi je ovih dana. ne znam čemu da to pripišem, ni ne želim zapravo. dosta mi je tog „mora da mi je nešto od nečega“. samo bih da prestane. kad udahnem jako hladan zrak osjećam se živom. vraćala sam se iz bijega, išla sam od najdražeg društva, opraštala se od male, savršene sobe. odlazila sam od tuđih problema i vraćala se u vlastite. pritisak stvarnosti rušio se u toj hladnoj subotnjoj večeri na moja leđa i lomio mi kosti jednako kao i neudobno autobusno sjedalo. u par suza i dva treptaja nekad stane tako puno. i onda, kada se odredište od kojeg sam toliko bježala konačno pojavilo preda mnom, zasjao je - moj svemir. iz one visine gradska svijetla izgledala su kao moja privatna konstelacija. pa mi je bljesnilo..da možda ipak volim svoj grad. neka se sve smiri. neka sve stane. |